Kuća Velebita u mjestu Krasno je informacijski centar za ljubitelje planine Velebit i predstavlja doživljaj Velebita kroz prezentaciju prirode i života od davnina u divljini.
Koncepcija priče o velebnoj planini Velebit postavljena je na 4 kata gdje se atraktivan sadržaj može pogledati kroz prezentaciju prirodnih i kulturnih vrijednosti PP parka Velebit tijekom cijele godine. Ovdje se možete informirati što posjetiti i doživjeti u Parku, mjestu Krasno i okolici, te kupiti ulaznice i suvenire.
Uvala je dugačka oko 900 m, a široka 50 – 150 m. Zbog svojih prirodnih vrijednosti još 1964. god proglašena je zaštićenim krajolikom, a od 1981.god sastavni je dio Parka prirode Velebit. Početkom prošlog stoljeća napravljeno je šetalište i terase u samom središtu zaljeva da bi se spriječilo daljnje propadanje. Za zaustavljanje bujica, posadili su se u suhozidu, na kaskadama i terasama, čempresi, alpski bor, smokva, crnika i drugo drveće. Zavratnica je danas stanište 129 biljnih vrsta, od čega 100 autohtonih.
Vršne dijelove sjevernog i srednjeg Velebita, od Zavižana do Baških Oštarija, povezuje 57 km duga Premužićeva staza koja omogućuje pristup u najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita dotad poznate samo malom broju stanovnika. Nema velikih uspona pa njome mogu proći i ljudi koji nisu navikli na planinarenje. Utočište mogu pronaći u nekoliko planinarskih objekata koji se nalaze u blizini staze.
Zidanim serpentinama, podzidima, polutunelima i mostićima prolazi kroz najdivljiji i najnedostupniji velebitski krš. Po uklopljenosti u prirodni okoliš, može se nazvati remek-djelom graditeljstva.
Nedaleko od grada Otočca je utočište za mlade medvjede u mjestu Kuterevo, smješteno u uskoj velebitskoj uvali. P1ruža sklonište za medvjeđe siročiće, odnosno zaštitu medvjeđeg staništa. Sastavni dio programa je edukacija posjetitelja odnosno njihovo zbližavanje s divljinom i medvjeđom karizmom.
Moguće ga je posjetiti tijekom proljeća, ljeta i jeseni, s obzirom da su medvjedi zimi u fazi mirovanja. Posjetitelji se po dolasku trebaju javiti u Volonterskoj postaji, kako bi ih netko od dugoročnih volontera dočekao, uputio, proveo i informirao. Utočište nikada nije zatvoreno, te se može posjetiti od jutra do mraka, a najbolje nakon 9 sati ujutro, pa do 8 sati navečer.
Staza obuhvaća 3 km stare austrougarske ceste Terezijane, izgrađene 1786. godine, koja je preko Velebita povezivala tadašnje pukovnijsko središte Gospić sa lukom Karlobag.
Prolazeći cestom posjetitelj će moći uživati u životopisnom pogledu na oštarijski plato oivičen stjenovitim kukovima, a već sa Oštarijskih vrata divan je vidik na Jadransko more i otočje zadarskog i kvarnerskog arhipelaga. Spustivši se niže stazom otvaraju se vizure male ozelenjele krške depresije oivičene sivilom oštrih stijena – Konjsko, u kojemu još i danas napasaju ovce i konji lokalnog življa što obitava u još nekoliko preostalih domaćinstava.
Grabovača je uzvišenje – brdo na 770 m nadmorske visine, 2,5 km od središta Perušića. Na Grabovači je neprocjenjivo bogatstvo podzemnih krških oblika, što čini 1/4 od ukupnog broja zaštićenih speleoloških objekata u Hrvatskoj.
Šest špilja i jedna jama, od čega su čak tri špilje na popisu zaštićenih nacionalnih geomorfoloških spomenika prirode.
Približna površina porječja Like iznosi 1570 četvornih kilometara. Lika izvire u podnožju Velebita na nadmorskoj visini od oko 600 metara. Lika je najveća lička ponornica dužine 78 km. U kanjonu Like (Ličko polje) sagrađena je brana akumulacijskog jezera Kruščica. Lika je odsječena od ponora u Lipovu polju gdje je ponirala spojena s rijekom Gackom.
Nedaleko od Ličkoga polja g. 1966. stvoreno je umjetno akumulacijsko jezero Kruščica sa 80 m visokom branom, u čijim se dubinama nalazi potopljeno selo Kruščica sa crkvom svetog Ilije.
Kosinjski most je kameni, sedamdeset metara dugi most preko rijeke Like, spaja Gornji i Donji Kosinj. Projektirao ga je u 19. stoljeću projektant Milivoj Frković, a izgrađen je po uzoru na starohrvatsku mostogradnju, tehnikom “uklinjenjem kamena”. Most je i jedinstven po otvorima u lukovima koji imaju funkciju rasterećenja vodenog vala pri udaru na most, a u vodi se ocrtavaju kao pravilni krugovi.
Na rijeci Gackoj i njenim pritocima radilo je tijekom 20. stoljeća oko šezdeset mlinica, a danas ih tek nekoliko na vrelima u Sincu još obavlja svoju prastaru funkciju. Trajući u ravnoteži i dosluhu između čovjeka i prirode, čuvaju sjećanje na jedan od starih, izumrlih obrta.
